Unit-linked životno osiguranje prodaje se kao kombinacija štednje i osiguranja. U prijevodu: dio vaše premije ide u investicijske fondove, a dio pokriva trošak police života. Problem je što reklame ističu projekcije prinosa fondova, a prešućuju aritmetiku naknada koje taj prinos sustavno nagrizaju.
Krenimo redom. Prvo se naplaćuje ulazna naknada. Kod mnogih polica ona se ne zove tako, nego je “raspoređena” kroz prve dvije ili tri godine. To znači da se od vaših prvih uplata značajan dio uopće ne investira. Ako mjesečno uplaćujete 100 eura, realno se u fond može plasirati 60 ili 70 eura, dok ostatak pokriva provizije i troškove. Posljedica: u prve tri godine gotovo sigurno nećete imati pozitivan prinos, čak i ako fond raste.
Drugi udar dolazi kroz godišnju naknadu za upravljanje fondom. Ona se kreće oko 1,5 do 2,5 % godišnje i automatski se oduzima iz imovine fonda. Ako fond ostvari bruto prinos od 6 %, a upravljačka naknada iznosi 2 %, vaš realni prinos pada na 4 % – prije drugih troškova.
Treći trošak je naknada osiguravatelja za vođenje police. Ona se najčešće naplaćuje mjesečno i umanjuje broj udjela koje imate. Nećete je vidjeti kao račun, ali vidjet ćete sporiji rast vrijednosti police.
Četvrta stavka je stvarna premija osiguranja života. Što ste stariji, veći je iznos koji se iz vaše uplate odvaja za pokriće rizika smrti. Taj dio se ne investira. S vremenom premija osiguranja raste, a udio koji ide u štednju pada. U kasnijim godinama to može značajno usporiti rast kapitala.
Sada matematički primjer. Pretpostavimo bruto prinos fonda 6 % godišnje. Oduzmite 2 % za upravljanje fondom – ostaje 4 %. Oduzmite prosječno 1 % ostalih administrativnih troškova – ostaje 3 %. Ako zbog strukture proizvoda realno investirate samo 85 % uplaćenog iznosa (zbog ulaznih i riziko troškova), efektivni prinos na vašu stvarnu uplatu može pasti ispod 2 % godišnje. To je razina klasične štednje, ali uz investicijski rizik i dugoročnu ugovornu obvezu.
Ključno pitanje nije koliki je očekivani prinos fonda, nego koliki je neto prinos nakon svih naknada na ukupno uplaćeni iznos. To se računa interno kao prinos na novčane tokove (IRR). Tražite od osiguravatelja projekciju koja prikazuje ukupno uplaćeno, ukupne troškove i očekivanu vrijednost police nakon 10, 20 i 30 godina – bez marketinških grafova, samo brojke.
Posebno pripazite na raskid ugovora. U prvim godinama otkupna vrijednost police može biti znatno niža od uplaćenog iznosa. Razlog su već naplaćene ulazne naknade i troškovi. Ako prekinete policu nakon tri ili četiri godine, gubitak može biti dvoznamenkast u postotku.
Unit-linked ima smisla samo ako: (1) planirate dugoročnu ugovornu obvezu od najmanje 15–20 godina, (2) prihvaćate rizik tržišta kapitala i (3) svjesno pristajete na strukturu troškova koja je u pravilu viša nego kod izravnog ulaganja u investicijske fondove.
Ako vam prioritet nije osiguranje života nego ulaganje, usporedite isti fond izravno preko investicijskog društva. Često ćete platiti manje naknada i imati veću fleksibilnost izlaska. Kod unit-linked police, fleksibilnost je luksuz koji se skupo naplaćuje.
Vaš Analitičar s Usporedi.blog.
3
About the Author
